Gdje su nestali studenti? Imamo li razloga za brigu?

Gdje su nestali studenti? Imamo li razloga za brigu?

Manjak studenata na Univerzitetu u Banjoj Luci zabrinuo je sve dekane na skoro svim fakultetima u gradu na Vrbasu. Objava drugog upisnog roka, manjak prijavljenih studenata, rezultiralo je enormnom ovogodišnjom nepopunjenošću kapaciteta. 

Iako je ove godine Vlada Republike Srpske donijela odluku da se na banjalučki univerzitet upiše 557 studenata manje nego prošle godine, i nakon drugog upisnog roka ostaće još oko 1.300 mjesta slobodno, što implicira da će Univerzitet ove školske godine ostati poluprazan.

Uprkos gore navedenoj činjenici, ubrzo stiže signifikantna vijest da će od nove akademske godine Univerziteti u Banjaluci i Istočnom Sarajevu zaposliti 81 novog asistenta, za što je Vlada i Narodna skupština Republike Srpske izdvojila 300.000 KM za preostalu godinu, a za nadolazeću 2019. godinu oko  2,2 miliona KM.

Sve ovo zvuči kao vrlo ozbiljna visokoškolska politika i investiranje u visoko obrazovanje. No, gdje li su studenti i da li je navedeni potez opravdan ili je navedena vijest pozadina nečega sasvim drugog?

 

Manjak studenata – rezultat faktora

Nesporna je činjenica da jedan od faktora koji je rezultirao manjkom studenata jeste neusklađenost sa tržištem rada, jer nije vidljio (u dovoljnoj mjeri) pokretanje studijskih programa i unaprjeđenje postojećih (nepostojanje u dovoljnoj mjeri prakse).

Drugi faktor je demografski pad. Migracije i pad nataliteta iz godine u godine uzimaju danak te se očituje kroz broj upisanih đaka u prve razrede, kojih je čak po prvi put ove godine ispod 10.000. Dâ se primjetiti da se smanjuje broj učenika i u višim razredima – no u Vladi RS i dalje ne pale alarm!

Treći faktor je nelojalna konkurencija jednog dijela privatnih fakulteta. Kako ističu naši sagovornici na pojedinim privatnim visokoškolskim ustanovama nisu jasno naznačeni početak i kraj upisnih rokova, postojanje kriterija, a posebno je zanimljiv stepen prolaznosti koji je nerijetko 100 posto.

Četvrti faktor je neredovno sprovođenje nastave, od strane angažovanja profesora iz nama susjednih država, koji predavanja izvode urijetko (često jednom do dva puta u semestru). Iako je sve fakultete obišla vijest da prednost u zapošljavanju imaju naši kadrovi, nad gostujućim profesorima, i dalje je ta vijest ostala samo informativna  – neprimjenjiva za katedrom. Da li je to kvalitet nastave koju očekuje svaki student, da li je moguće da sporadično gostujući profesori i profesori koji izvode nastavu iznad normativa budu potpuno posvećeni studentu, sposobni za rad i praksu, tačnije da budu u cjelosti dostupni studentu u davanju znanja?

Posljednji i veoma značajan faktor jeste „upis na fakultet – karta za Evropu“. Iako je poznat broj novoupisanih studenata na Univerzitetu u Banjoj Luci, sama činjenica da je neko ispunio uslove za upis ne znači i da će ostati kao student. Jasno je da je upisnica na fakultet najlakša ulaznica mladoj osobi za velika tržišta, što mogu pronaći jedino izvan granica Bosne i Hercegovine, što dovodi do negativnog ishoda za samu državu.

No, da se vratimo…Iako izloženi faktori predstavljaju moguće razloge manjka upisanih studenata na fakultetima, glasno postavljamo pitanje u čemu je opravdanost zapošljavanja  ovoliko velikog broja asistenata, ne sporadično, već grupno, u klasteru? Gdje se izgubilo sistematsko zapošljavanje?

Javnost treba da bude upućena da Univerziteti u Banjoj Luci i Istočnom Sarajevu nisu ostali bez asistenata „preko noći“, već su prethodni asistenti, unazad deset godina postali profesori (ili docenti). Doduše neznatan broj. S druge strane dosta vjerodostojnija slika funkcionisanja univerziteta jeste nepostojanje smjene generacije, koja sama po sebi ne mora biti ni pozitivna, ni negativna, ali je neophodna zbog prirodnog procesa – iskusni i zaslužni odlaze, „nove nade“ dolaze.  Što rezultira da se svi zapitamo da li će navedeni univerziteti biti podmlađeni tako što će se broj zaposlenih jednostavno povećati za 81  mladog akademskog čovjeka?

Takođe, obezbijeđen je budžet do kraja 2018. godine, no da li će obećani budžet za 2019. godinu biti  ostvariv? Mladi asistenti, među kojima sigurno ima i veliki broj znalaca i talenata biće primljen na četiri godine uz finansiranje koje je osigurano samo za pola godine (možda za narednu 2019. godinu). Šta se dešava nakon tih pola godine (jedne godine) ne zna se, ali jasno je da  ih neko mora plaćati?

Pred ovim ljudima je i naredni izazov  da bi ostali na fakultetu a to je doktorski studij koji moraju sami platiti, a njegova cijena je oko 10.000 -15.000 KM, pa će se vrlo brzo desiti da će ti mladi ljudi koji su nagrađeni poslom na univerzitetu, kasirati tom univerzitetu oko 1 milion maraka.

Da li je to podsticaj države, strategija da mladi ne odlaze  – zaposliti aistente? I dalje, odgovor je ne! Dok taj mladi čovjek, najbolji student, pokušava organizovati svoj život dostojan akademskog čovjeka uz platu asistenta, sa željom da kupi auto, podigne kredit za stan, formira porodicu i dodatno se zadužiti za tih 10.000-15.000 KM, za to vrijeme prosječan iženjer mašinstva, elektrotehnike, ljekar, stomatolog, umjetnik, neće dobiti ovakvu pomoć države te će se opredijeliti za učenje njemačkog jezika koji mu omogućava ravnopravan pristup njemačkom tržištu rada sa minimalnim platama od 2.400 eura pa naviše, uz sve ugodnosti života koje sa sobom nosi jedno razvijeno društvo.

Kao što se iz do sada rečenog moglo zaključiti, jasno je da ne postoji  razvojna strategija. Jer da postoji, pročitali bismo koji se rezultati očekuju od ovog zapošljavanja, koji će rezultati biti za četiri godine. Šta bi mogao biti ovaj potez Vlade kojeg ne prati analiza efekata. Samo izborno obećanje?

I opet se vraćamo na početak priče… Gdje su nestali studenti?  Imamo li razloga za brigu?

 

 

                                                                                                    Savjet za obrazovanje „Pokreta Bolje“

Leave a comment